darko balas

Ratnik s dušom 10…

Škripe zubima, vrište i stenju. Kukaju kako je cijeli svijet protiv njih, a nisu učinili niti koraka, ostali su zarobljenici svojih vlastitih strahova i davno odustali od vjere, jer je vjera preteška, a zakletva preveliki teret. I stalno te preispituju, traže odgovore, otimaju energiju i drže se po strani kada naiđe oluja. Jer lako je vrištati na sunčevoj svjetlosti kada nema opasnosti i glas se daleko čuje, no nevjerojatno je teško začuti svoj vlastiti glas kada se odupire ledenim naletima vjetra i poput bumeranga se vraća natrag, poput šamara na otovrenom licu. I upravo je vjera ta koja glasu daje snage kada se suprotstavlja orkanima i kada uprkos svemu putuje tamo kamo mu zabranjuju poći. A snaga vjere je neuništiva, čak i kada ju lome vjetrovima i zasipaju snjegovima zaborava i lažne bjeline. Zašto? Zato što život, vjera i istina uvijek pronađu put jer su poput strijele koja uvijek pogađa svoj cilj. Ugrađeni su poput kamena temeljca u dušu svakog čovjeka i svi to jako dobro znaju, pogotovo kada strašljivo pognu glave i zaborave tko su jer su dopustili vjetru nek’ ih raznese. Mnogi su se i skrili, skrili se od samih sebe.
Jer čovjek je rođen kako bi posegao za zvijezdama, stvoren kako bi prkosio vjetru i skovan od zvjezdanog materijala kojeg niti jedan plamen ne može rastočiti. Životinje slabe, planine se ruše i pucaju, mora presušuju, no čovjek nastavlja dalje, svakim danom pun nove nade jer je za nadu i stvoren, iskovan samom ljubavlju stvoritelja, negdje na početku vremena.
Znaš ti to dobro ratniče, ne preziri slabe, oprosti nevjernicima i sam zaurlaj u vjetar ratni kliktaj pobjede. I budi uvjeren kako će ga čuti cijeli svijet. Slabe ćeš ohrabriti, hrabrima dati novu snagu, a kukavice još više postidjeti. Oprosti im. Oni više niti ne žive, oni vode ratove sa samima sobom i u svakom vide prijetnju i neprijatelja. A to više nije život, to više nije avantura zbog koje smo svi zajedno rođeni. Vjera se raspršila na vjetru.
Grohotom se nasmij, napuni široka pluća neiscrpnim dahom života i pronesi snagu vjere gdje god te čizme odnesu. Još uvijek ima nade, još uvijek ima onih koji će se svrstati pod tvoju zastavu ljubavi i poručiti maglama i olujama kako se više ne boje. I magle i oluje su prolazni, vjetrovi prije ili kasnije utihnu, no vjera i mač ljubavi gore svjetlošću koja je putokaz svima onima koi su se zagubili na putu. Kreni i povedi sve koji žele. Odapni strijelu ljubavi daleko… Do samoga neba.
Ti to možeš. Ti si ratnik s dušom….

Autor: Darko Balaš

Tekst poslala: Gordana Žutić

 

(Visited 93 times, 1 visits today)