Eh,da mi je…

Decembar je.Kao I inace kafa sa kolegama prije posla svodila se na razgovor o doceku novododisnje noci,organizaciji u svakom smislu.Imali smo sve,velike zelje,dobre idelje I dobro drustvo,falilo nam je samo ono malo novca,za koji smo se,moram priznati I navikli da fali.Takodje,falili su nam i neki drugari koji su trazili svoju buducnost u drugim zemljama kad je u nasoj skoro pa nema.Sjetili smo ih se I tog jutra,bilo bi dobro da su ovdje sa nama.
Jutro je nastavilo da napreduje ka danu a tako i mi krenusmo za svojim poslovima.Rutina se nastavljala ali danas i neki nemir sa njom,nostalgija ali i cilj u meni.Moram nesto da uradim,nemam sta vise da cekam,ali sta,sa kim,gdje?
Ostajem zamisljen sa upaljenim autom na sredini parkinga,nemam ni snage ni volje da krenem.Ne znam koliko je vremena proslo,trgao me je snazan udar o haubu mog auta.
,,Ne mogu da vjerujem,covjece,pricamo o tebi cijelo jutro,e,da nam se I druge zelje ostvaruju ovako lako kao ova da se naizad vratis I sjednes sa nama”,gundjam izlazeci iz auta da zagrlim prijatelja nakon dugo vremena.
Ukazala mu se prilika i otisao je u inostranstvo,dolazi na par dana ili vikend svakog drugog mjeseca ali ne uspjevamo bas uvijek da se vidimo,popricamo.Vidim,vozi dobro auto,dobro je i obucen sa dobrom koznom torbom,nasmijan.Nisam imao kud,zavapih odmah:,,Daj,vodi I mene sa sobom!”Kasnije tokom razgovora saznajem da prilika da idem zaista postoji.Pricao je da ni tamo nije bas sjajno ali svakako da buducnost koju ja ovdje nisam vidio tamo ipak postoji,dobra zarada posebno bih naglasio.Pristajem bez bilo kakvog premisljanja,to sam jutros I pozelio,priliku.Evo, to je ta prilika.Prilika koja ce biti placena,prilika da priustim mnogo vise onima koje volim.
Presrecan jedva sam cekao vece ,da je vidim,da joj kazem da mi se ukazala sansa,da cemo imati mnogo vise i da me bas briga za ugovor o radu koji mi istice za mjesec dana.Ja sam ushiceno pricao,ona je samo slusala.Shvatio sam da ne dijelimo istu radost.Pitala je kad ides,cutala,zatim,ponovo cutala.Onda je podigla pogled i pitala da li smatram da je novac vazniji od njih dvoje,mog sina iz prvog braka i nje,hoce li i jedno i drugo biti srecniji sto imaju vise materijalnog nego mog prisustva u kuci¬?Hoce li se moj sin vise sjecati novih patika iz djetinjstva nego dana kad mu je falio otac?Hoce li ona moci jos da ceka nakon toliko godina koje je vec cekala da pokrenem razvod iako vec godinama ne zivim sa suprugom ?Nisam imao odgovor ni na jedno upuceno pitanje,samo sam se mislima vratio na ono isto mjesto sa kog jutros nisam mogao da krenem.Ponovo nisam imao nista.
Narednih dana nismo se doticali pomenutog razgovora ,kao da smo oboje bjezali da ne izgovorimo nesto zbog cega bi se kajali.Rekla je samo da zeli da upozna mog prijatelja,tog koji je trebao da me spasi.Htjela je da nas te novogodisnje noci obojicu samo pogleda u oci,tako mi je napisala nakon dugo vremena od tad.
Noc je bila prelijepa,nikad se bolje nismo proveli,bili smo srecni.Ta sreca nije mogla da se odglumi kako su je odglumili moj prijatelj I njegova supruga.Mi smo disali jedno za drugo,oni su samo postojali tu I bili vjencani na papiru.
Bio je to nas posljednji izlazak.Nije htjela da dozvoli da se isto desi i nama,htjela je prekinuti prije toga,htjela se rastati u ljubavi.Nije to bio strah,da ce se dogoditi,nego njena odluka da nece dozvoliti da se dogodi.

Autor: Danijela Milošević

Tekst poslala: Danijela Milošević

(Visited 37 times, 1 visits today)