Rat svjetla I tame u meni

,,Ponovo ce padati“,cuo sam po ko zna koji put poznatu recenicu.Nista nisam rekao ,pogled  sam zakucao prema prozoru, prema nebu.Promicala je po koja kap kojoj nije trebalo pridavati veci znacaj,koliko se mojoj majci cinilo.Umjesto ljutnje ovaj put mi je prva pomisao bila,hoce li ikad zaboravti? Zar svaka kisa sluti poplavu,zar svaka kap stvara sumnju?Desilo se,proslo je,nece vise…Zelio sam samo da zaboravim I udahnem miris svjezine.
Cinilo se da je sve odjednom utihnulo,nema automobile,nema ljudi na ulici,ne cuju se djeca.Prije samo par minuta cula se vriska iz susjednog dvorista .Gledaj sad,samo zvuk oluka.
Nekad je sve bilo drugacije,bili smo djeca,radovali smo se ovoj istoj ljetnjoj kisi.Nije postojala igra koja je  prekinuta zbog jednog kisnog oblaka,nije postojala barica iz koje nismo posljednju kap bosi istjerali…
Okrenuo sam se prema svom sinu,nije ni pogledao u prozor,u ruci je imao telefon,gledao je u njega.Sta se desavalo vani njega kao da nije interesovalo.Zar su nasa djetinjstva toliko drugacija,obuzela me je porazavajuca misao?Moji drugari i ja smo se radovali svakom satu provedenom na igralistu,na ulici.Drugari mog sina i moj sin satima nemaju potrebu da izadju iz kuce,jer signal je u kuci mnogo bolji.
Nas je radovala svaka kap kise,stajali bi kraj prozora gledajuci kako nestaje prasina,kako trava postaje zelenija,kako je mreza na golu najzad bijele boje…Toliko slika pred ocima,redjaju se jedna za drugom,kao da kraja nema ili ja nisam zelio taj kraj.Nisam zelio ,da ne bih utonuo u potpuno razocarenje onim sto vidim sad .Sta se desilo,cija je greska,mogu li sta da uradim povodom toga,hoce li me razumjeti ako mu budem pricao?
Mogao sam da cujem svaku misao,svaku rijec kao da sam ih na glas izgovarao.Ko zna koliko bi to i trajalo da se nisam susreo sa uplasenim pogledom koji se krio iza telefona dok je napolju kisa napredovala.Koliko god da sam se trudio nisam uspio nadvladati taj strah u njemu .Strah,isti taj strah ne rijetko sam i sam osjecao.Da li sam zato pred ocima stvarao slike djetinjstva da u suprotnom ne bih ponovo prezivljavao uzas?Mozda zato I moj sin neumorno gleda u telefon da se ne bi sjetio onoga sto ga je plasilo.Mozda su nasi najveci strahovi bili sta ako se opet ponovi ta poplava ili sa druge strane,sta ako se ovoj djeci nikad ne dogodi pravo djetinjstvo.

Autor: Danijela Milošević

Tekst poslala: Danijela Milošević

(Visited 16 times, 1 visits today)